SVEU?ILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA
U OSIJEKU
ODJEL ZA KULTUROLOGIJU
ESEJ
Osvrt na djelo Ive Balenovi?a (Alen Bovi?): „Metastaze” kroz teoriju urbanog identiteta
Kolegij: Teorije identiteta 2
Nositelj kolegija: Izv. prof. dr. sc. Kristina Peternai Andri?, Mirta Bijukovi? Marši?, predava?
Studentica: Sabina Pavi?
Smjer: Medijska kultura
Osijek, svibanj 2018.

 »Najprije su ljudi gradili gradove, a zatim su gradovi gradili ljude«.

(Emerson)
Grad
Hrvatski filozof Rudi Supek u svom djelu „Grad po mjeri ?ovjeka” (1987; 54) kaže kako je upravo grad najljepši primjer ubrzane evolucije društva od manje razvijenog prema više razvijenom. Tako je vladaju?a teorija me?u urbanistima postala ona funkcionalisti?ko-evolucionisti?ka, ?ije su temelje postavili Spencer i Durkheim. Ta teorija, naime, ima dvije komponente, jednu biologisti?ku koja govori o spontanom razvitku svih vrsta organizama od jednostavnijih ka složenim strukturama (»razvoj od nepovezane homogenosti ka povezanoj heterogenosti«), a druga je sociološka i ona kao pokretnu snagu uzima podjelu rada i proizvodne snage (tehnologiju i znanost) što se može povezati sa razvojem gradova. Iako postoje razne stru?ne i znanstvene definicije grada izdvojila bih jednu iz rada autora Gulin Zrni?, Škrbi? Alempijevi? i Zanki (2016; 8): „Grad je urbani prostor kulturnog i upravnog integriteta koji oblikuju njegovi gra?ani, mjesto raznolikih sadržaja i mogu?nosti izraza i življenja, mjesto me?usobnog razumijevanja i benevolentnog dijeljenja prostora i iskustva, doživljaja”. U istom radu možemo primijetiti kako etnologija i kulturna antropologija analiti?ki razlu?uju dvije komplementarne perspektive bavljenja gradom. Jednu nazivamo proizvodnjom grada, u kojoj raspoznajemo prostore koji nose specifi?na obilježja pojedinih epoha ili razdoblja (arhitektonski, urbanisti?ki, gra?evinski, tehnološki ?imbenici), a druga perspektiva je društveno-kulturna konstrukcija grada i ona podrazumijeva simboli?ko i subjektivno iskustvo grada, odnosno ono koje se doga?a u stalnoj i živoj interakciji prostora grada i njegovih stanovnika. Tako stanovnici nekog grada u najširem smislu postaju stvarateljima grada jer u svojoj svakodnevici prisvajaju i prera?uju grad (Gulin Zrni?, Škrbi? Alempijevi?, Zanki, 2016; 10,11). Upravo ova druga perspektiva nam je posebno zanimljiva za prou?avano djelo Ive Balenovi?a „Metastaze”.

Metastaze
„Metastaze” su se pojavile na hrvatskom tržištu 2006. godine, te zaintrigirale hrvatsko književno društvo iz razloga jer nitko nije znao tko je zapravo Alen Bovi?. Tog imena nije bilo u imeniku, niti je prije što izdavao, a na romanu koji je izašao se umjesto bilježaka o piscu nalazilo samo otpusno pismo iz psihijatrijske bolnice i godina ro?enja. Autor djela je pravim imenom Ivo Belanovi?, književnik i bivši ginekolog, ro?en 1969. u Zagrebu, a sam roman upravo progovara o zagreba?kim alkoholi?arima, drogerašima, nasilnicima i lopovima. Sam Balenovi? je u jednom intervjuu rekao kako je isfrustriran onime što je svakodnevno gledao i slušao, po?eo o tome pisati. Naime, želio je kroz marginalne likove prikazati op?enito stanje u društvu, jer kako kaže „puno stavova koje iznosim u knjizi može se pripisati ljudima iz svih sfera društva, no oni ih ostavljaju izme?u svoja ?etiri zida”, što ozna?ava naše društvo kao homofobno, nacionalisti?ko i rasisti?ko. Roman progovara o donedavno nezamislivim temama, tabuiziranim temama u hrvatskom društvu, iz razloga jer je autor htio prikazati i pomo?i shvatiti ljudima kako još uvijek ima vremena „ukloniti bolesno tkivo” (metastaze) iz hrvatskog društva (Fabris, 2016; 27).
Roman se smatra jednom od žeš?ih varijanti doma?e stvarnosne proze i mediji su ga prozvali hrvatskim „Trainspottingom”. Gotovo cijeli roman je sastavljen od monologa i dijaloga, brz je i dinami?an. Radnja se odvija u Zagrebu a pri?a o ?etvorici kvartovskih prijatelja Filipu, Kizi, Krpi i Deji koji predstavljaju marginu društva, dno socijalne ljestvice ?iji su životi ispunjeni nasiljem, kriminalom, alkoholom i drogama. Svaki je od ovih likova tragi?an na svoj na?in. Filip je nekadašnji student koji se vra?a iz Španjolske gdje je bio u komuni na odvikavanju od droge. Njegova majka je puna nade i uvjerena je da ?e njezin sin krenuti pravim putem, ali njegov otac je strog, zahtjeva disciplinu i naglašava vrijednosti rada i poštenja. Vrativši se u svoj kvart, Filip se susre?e sa starim prijateljima, Dejom, Kizom i Krpom, no vidi se razlika me?u njima, jer on nije toliko entuzijasti?an kao ostali, upravo zbog nedavnog lije?enja. Krpa je lik koji svaki svoj cilj u životu ispunjava prijetnjama i nasiljem. Jedini je od likova koji ne živi s roditeljima, ve? s djevojkom, koju fizi?ki, ali i psihi?ki maltretira i to na svakodnevnoj bazi. Grub po naravi, u svojim postupcima, ali i rje?niku koji obiluje psovkama, Krpa u svom društvu preuzima ulogu vo?e, svima name?u?i svoje stavove i mišljenja. Kizo je pak, s druge strane, dobronamjeran lik, plah i vje?no pomirljiv. Alkoholi?ar je i uvijek ?e uz sebe imati bo?icu nekog alkohola. Odan je svojim prijateljima, ali je od sebe i svojeg života odavno odustao i nema motivacije krenuti igdje osim u lokalni kafi? ili na tekmu sa svojom škvadrom. Živi s majkom, koja je autoritativna i jednom prilikom mu ne želi posuditi novac jer ide s društvom na more te on isti ukrade iz njezinog nov?anika, ali ubrzo sazna kako je društvo otišlo bez njega te on u lokalnom du?anu kupuje bocu žeste i kutiju hrane za ma?ke koju kasnije daje uli?nim ma?i?ima te ih mazi, piju?i iz boce i pla?u?i. Iako se svim silama želi približiti Krpi, Filipu i Deji, to mu ne uspijeva. On je lik koji jedini doživi tragi?nu sudbinu; umire zbog alkoholnog hepatitisa. ?etvrti lik iz škvadre je Dejo, oko kojega se i zapli?e sama radnja. Naime, on je iz Srbije i njegova se obitelj nakon rata doselila u Hrvatsku, zbog ?ega ga Krpa ?esto sprda. On je ovisan o drogi i upravo s Filipom putuje u Sarajevo kako bi pokupio paket droge i prevezao ga natrag u Hrvatsku. U Sarajevu, Filip Deju odvede kod rodbine na ru?ak i ondje smisli plan da ubaci drogu u auto susjeda Reufa koji radi u Zagrebu pa ?esto tamo putuje. No, Reufa su na granici uhvatili i priveli. Na samom kraju Krpa odlu?uje oplja?kati kladionicu, jer i tako nikada ništa nije dobio. Dejo mu je trebao pomo?i, tj. nadgledati situaciju da se slu?ajno ne bi pojavila policija, no on pod utjecajem droge, ne ispuni taj zadatak te Krpa bježi od policije po ulicama grada i psuje narkomane, dok Dejo biva pritvoren. Posljednje stranice knjige namijenjene su dijaloškom dijelu ?iji su protagonisti bivši oficir JNA i njegov susjed istomišljenik. U seansi opijanja do besvijesti ta dvojica haluciniraju o povratku sretnog Titova doba i uspostavi neke nove Jugoslavije, djetinjasto nadopunjuju?i jedan drugoga u izgradnji utopijske vizije.

Grad kao alat oblikovanja identiteta likova
Grad u ovom djelu nije samo mjesto radnje, ono je i izraz tranzicije, alat koji odre?uje karakterizaciju likova i prostor u kojem se odvija svakodnevica svih likova. Naime, radnja je smještena u kvart jednog od rubnih zagreba?kih naselja, to?nije u Novom Zagrebu. Kvart je ishodište svih tragedija likova, posebice osobne tragedije Filipa gdje on okružen narkomanima, alkoholi?arima, dilerima i nasilnicima nije uspio razviti svoje potencijale, ve? se od ranih dana po?eo drogirati s ekipom u podrumu zgrade. Obrasci ponašanja u kvartu betonski su ?vrsti, nepromjenjivi – borba za opstanak je posve materijalna, vidljiva, opipljiva stvar i ponavlja se svakodnevno; svi žude za tim da postanu ja?i jer ja?i tla?i; a ako im to ne uspije, ostaje im trpjeti maltretiranja, maltretirati one još slabije, ili se dokraj?iti drogom. Malodušan i bez dovoljno truda da barem pokuša isko?iti iz vlaka koji juri nizbrdo, Filip (ponovno) bira drogu jer nasilje baš i nije njegova “spika”. Filipov opis kvarta: „Ugodan je proljetni dan. Drvored divljih kestena, sive zgrade, zid od cigle, moja stara škola, koševi bez obru?a, kontejneri puni sme?a i bolesnih ma?aka… sve je kao nekad. Cigi?i strateški rasporedili svoje stojadine i stražare kraj hrpa glomaznog otpada… pro?em pokraj šumice, kultnog mjesta gdje smo prošli kroz sve faze odrastanja: alkohol, snifanje, trava i na kraju njegovo veli?anstvo – hors. Šumica je ustvari šikara puna sme?a, starih automobilskih guma, šprica, igala, zasranog papira i suhih govana… Do?em do betonske ravnice iz koje izrasta gomila zgradurina i jedan neboder.” (Bovi?, 2006; 32)
Naselja socijalisti?ke izgradnje, moderni urbanizam, funkcionalne zone i stambene zajednice stvaraju nova iskustva življenja u našim gradovima druge polovice 20. stolje?a. U tom je razdoblju u Zagrebu, u južnom dijelu grada, izgra?eno desetak novih stambenih naselja. Ovdje su bili rukavci Save i žabe su kreketale i bili smo svi isti… po?inje pri?u o doseljenju u Novi Zagreb jedan šezdesetogodišnjak u djelu Valentine Gulin „Kvartovska spika. Zna?enja grada i urbani lokalizmi u Novom Zagrebu.” No danas Novi Zagreb više i nije tako nov. U Njegovoj sad ve? polustoljetnoj povijesti neke generacije su odrasle, neke ostarjele, neki su se odselili, neki doselili (Škoki?, 2009.) Filip, Krpa, Kizo i Dejo su likovi koje svakoga dana možete susresti u bilo kojem kvartu Novog Zagreba, lokalni bedblubojsi i alkoholi?ari koji su uz pivicu i konjak dobrano zagazili u tridesete, ovisnici o igli, bivši branitelji, stalni gosti sportskih kladionica, životom izmu?ene žene svih dobi, o?evi obitelji bez autoriteta. Ondje likovi govore jezikom Utrina i Zapru?a, ondje se psuje kao što se psuje i u životu, ali se i pati kao i u životu. I sluša se Bare, ?ovjek kojeg gotovo svakoga dana možete vidjeti kako lebdi me?u tim kvartovima poput duha koji hoda, savršeni soundtrack metastaza naše svakodnevice.

Isje?ak teksta gdje Krpa vodi Kizu u grad na cugu i gledati „male”, a u kojem se opisuju ulice i dijelovi grada Zagreba: „Na Trgu je pun kurac škvadre. Pol dvanaest je, utorak ili srijeda? Fakat ne znam. Prozujimo Bogovi?evom, pa prek Cvjetnog do?emo do kur?evog Atrija. Tam sjedi hrpa onih po?ešljanih kretena s aktovkama. Pun ih je grad. Te pizde nemrem smislit, pa na brzaka pocugamo i krenemo gore prema Tkal?i… Popijemo još rundu i krenemo dalje. Pro?emo cijelu Tkal?u, pa se spustimo do Ribnjaka, tam na klupici zga?amo po dve limenke Bavarije. Onda još zujimo gradom i gledamo male pa se popnemo gore na Šalatu. Dobar kvart, u kurac! Velike ku?e i sve zeleno. Tu stanuju doktori i sve te bogate pizde, ta buržuazija… nabijem ih na kurac! U du?anu uzmem šest limenki Žuje. … Odemo gore do teniskih terena. Sjednemo si i otvorimo pive. … Spustimo se dolje na Vlašku, pa prek Marti?eve na Kvatri?. U?emo u Dam-daj. Za šankom dva pijana kretena zagrljeni pjevaju.” (Bovi?, 2006; 69, 70,71,73)
Osobni su prostori obilježeni identifikacijskim ure?enjem i osobnim odabirima simboli?kih predmeta svakodnevice, dok je vanjski prostor, grad, sužen na kvart i nositelj je urbanog identiteta. Kvartovska pripadnost, identifikacija s lokalnim prostorom unutar kojeg je najvidljivija artikulacija likova s ostatkom svijeta, je izuzetno važna. U romanu “Metastaze” naglašena je i opreka izme?u kvarta i centra, a doživljaj prostora ?esto je povezan s iskustvima iz djetinjstva i mladosti. “U tom smo podrumu živjeli svoj paralelni život. Dejan, Filip, Slaven i ja. Gore iznad nas živjeli su ljudi od kojih smo htjeli biti druk?iji.” Pripovjeda?evo (Filipovo) prisje?anje prostora, povratak u prostor mladosti je u suštini zapleta, jer iz prekinute mladosti, izgubljenih ideala, kako je to vidljivo u romanu, ra?a se nezadovoljstvo, izgubljenost i ogor?enost (Bednjanec, 2017.) Na samom po?etku romana, Filip se vra?a iz Španjolske u Zagreb i nalazi se na željezni?kom kolodvoru: „Nakon gotovo tri godine stojim na zagreba?kom asfaltu. Prazan i ?ist. Spreman za novi po?etak. Peronima baulja upravo probu?ena kolodvorska elita u potrazi za jutarnjom cugom. Gosti preno?išta Crvenog križa u jutarnjoj šetnji. Kurve, pijanci, narki?i, odba?eni starci španciraju kolodvorskim hodnicima i sve zgleda ko nekakav morbidni performans bivših ljudi. Vjetar raznosi papire. Nekoliko sivih golubova ?asti se još toplom bljuvotinom… Mirisi prolje?a i smoga miješaju se iznad Glavnog kolodvora. Grad je siv i prljav. Tramvajska stanica je puna likova koji ne djeluju ko da su baš oduševljeni kaj su se uspjeli implantirat u maternice svoje majke. Zra?e tugom i o?ajem.” (Bovi?, 2006; 10)
Odrastanje, dugotrajnost boravka na istoj lokaciji, dijeljenje sli?nih iskustava, upisivanje sje?anja u prostor i integriranost u društvene mreže u naselju, neki su od procesa iz kojih se iš?itava specifi?na simbolika vezanosti ljudi uz mjesto. Oni su i ishodišne to?ke stvaranju interesno i teritorijalno obilježenih društvenih mreža, odnosno zajednica, a potencijal nastanka, mijenja i održivosti takvih oblika društvenosti (Vukuši?, 2009.). Upravo je tako ovo društvo ?etvorice prijatelj zajedno odraslo, stvorilo zajedni?ka sje?anja i iskustva upisane u dijelove svoga kvarta, zgrade, podrume, parkove, gostionice, kladionice, ulice.
Kao što je ve? spomenuto, društvo je obi?avalo svoje vrijeme provoditi u lokalnoj birtiji. Filipov opis birtije: „U?emo u Arenu. Smrdljiva birtija zgleda ko zlo?udna izraslina na neožbukanoj trokatnici. Asocijacije koje budi su: zaštopani zahod, govno na dasci i ciroza. Za šankom stoji Milica i puši. Poželjna je ko spolno prenosiva bolest.” (Bovi?, 2006; 62) Krpa, bivši branitelj, je bio svakodnevni gost birtije, a nakon rata svoje vrijeme provodi osim u birtiji i u kladionici koja je u to vrijeme postala mjesto socijalizacije mnogobrojnih branitelja. Krpa ?e tako biti, na primjer, jedan od glavnih inicijatora napada na zagreba?ku «Mo?varu», na «alternativce i avangardiste» koji su se «nagurali gledat neki srpski pederski film», što kao što pamtimo, nažalost, nije tek fikcija.

Svi su likovi Metastaza dio generacije koja je odrastala u 1980-im godinama, u društvu obilježenom ratnim traumama i skromnim gospodarskim razvojem te sazrijevala u okolnostima gospodarskog nazadovanja i velike osobne neizvjesnosti i nesigurnosti. Upravo mladi u suvremenim društvima sazrijevaju u znatno rizi?nijim uvjetima i njihovo osposobljavanje za preuzimanje trajnih društvenih uloga traje relativno dugo što zamje?ujemo i kod spomenutih likova. ?esta je pojava tzv. „produžene mladosti” ?ije su karakteristike usporeno osamostaljivanje, otežano zapošljavanje, sve duže obrazovanje i odga?anje osnivanja obitelji. Tako je odrastanje u postsocijalisti?kim društvima optere?eno dvostrukom tranzicijom; mladi prolaze kroz univerzalno životno razdoblje prelaska iz djetinjstva u odraslost u društvima koja se istodobno transformiraju (Bednjanec, 2017.) Tako su likovi romana prošli pubertet i ulaze u zreliju fazu života kada se od njih o?ekuje samostalnost, stabilan posao i riješeno stambeno stanje, no oni i dalje žive s roditeljima, ve?inom nezaposleni, provode?i vrijeme po lokalnim birtijama. Tijekom romana se upoznajemo s likovima koji nisu u mogu?nosti funkcionirati na društveno prihvatljiv na?in, pa ?esto dolaze u sukobe s osobama u svom okruženju.
Na kraju možemo zaklju?iti kako su „Metastaze” roman o mladim ljudima koji su u tom trenutku svojih životnih tranzicija živjeli u društvu koje je tako?er prolazilo kroz proces tranzicije, a same posljedice toga su dugotrajne. Upravo je prostor jedan od pokazatelja te tranzicije, kako društvene tako i one osobne tranzicije likova. Sam prostor pridonosi i karakterizaciji likova, oni kroz svoje razgovore i uporabu žargona, stalno naglašavaju motiv grada. Gledaju?i širu sliku, možemo re?i kako roman ne govori samo o ?etvorici prijatelja, ve? o cijeloj jednoj generaciji obilježenoj raznim društvenim procesima. Generaciji koja se na teži na?in osamostaljuje i pronalazi pravi životni put. Još šira slika nam prikazuje tzv. „metastaze” ukorijenjene u naše društvo; alkohol, droga, nasilje kojih se ponekad teško riješiti, baš poput pravih metastaza. No bilo kako bilo, grad ?e uvijek ostati mjesto sa?injeno od njegovih stanovnika sli?nih ili razli?itih, identiteta, sje?anja, iskustava i tradicije, a ne samo od zgrada, parkova, rijeka i znamenitosti.
„Grad je živ. Ljudi su grad. Kakvi ljudi, takav grad.” (Gulin Zrni?, Škrbi? Alempijevi?, Zanki, 2016; 8).

Literatura:
Bednjanec, V. (2017). Tranzicija, grad i film: usporedba filmova ZG80 i Metastaze. Diplomski rad. Zagreb: Fakultet politi?kih znanosti.

Bovi?, A. (2006). Metasaze. Zagreb: Konzor.

Fabris, M. (2016). Analiza suvremene hrvatske kinematografije. Diplomski rad. Rijeka: Filozofski fakultet u Rijci.

Gulin Zrni?, V., Škrbi? Alempijevi?, N., Zanki, J. (2016). Grad i umjetnost. Zagreb: Hrvatsko društvo likovnih umjetnika i Institut za etnologiju i folkloristiku.

Supek, R. (1987). Grad po mjeri ?ovjeka: s gledišta kulturne antropologije. Zagreb: Naprijed.

Škoki?, T. (2009). Valentina Gulin Zrni?: Kvartovska spika. Zna?enja grada i urbani lokalizmi u Novom Zagrebu, 2009.. Etnološka tribina : Godišnjak Hrvatskog etnološkog društva, 39(32), 175-178. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/44879Vukuši?, A. (2009). Valentina Gulin Zrni?, Kvartovska spika, Zna?enje grada i urbani lokalizmi u Novom Zagrebu, Institut za etnologiju i folkloristiku, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2009., 297 str. (Biblioteka Nova etnografija) (Biblioteka antropologije i etnologije). Narodna umjetnost : hrvatski ?asopis za etnologiju i folkloristiku, 46(2), 163-164. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/45656Internetski izvori:
http://www.booksa.hr/dossier/ivo-balenovichttp://www.zarez.hr/clanci/valjanje-od-smijeha-i-stravehttp://www.monitor.hr/clanci/metastaze-film-o-hrvatskoj-nakon-rata/18991/https://www.jutarnji.hr/arhiva/prestrasne-price-sa-socijalnog-dna/3347609/